Svi odlasci su teški. Svaki put kada netko odlazi ostaje praznina. Praznina u njemu i u onima koji ostaju. Praznina koju su do tada ispunjavali zajednički trenuci, pažnja, osmjesi, podrška u teškim trenucima. Neki odlasci su teži, neki lakši, ali je teško kada ti netko blizak ode na put bez povratka.
Zašto smo tužni? Zašto plačemo? Ta tuga se javlja radi sebičnosti. Ta osoba nam je svojim odlaskom uzela lijepe trenutke koje smo s njom proveli, odnijela je dio našeg života. Zato se javlja tuga.
I sunce svaki dan ode. Pa zašto onda zalaske gledamo u miru? Zašto ih volimo? Zašto im se divimo? Zašto ne plačemo kada sunce zađe? Zato jer znamo da će nas iduće jutro opet dočekati, pozdraviti i grijati.
U nadi za nekim novim danom, ovo pišem kao posvetu svim našim umrlima.
Pozdrav svima, voli vas Irina! <3